Des livres, rien que des livres. Alignés sur les étagères. Empilés au sol.Entassés sur le moindre coin de table. Toutes les pièces en regorgent. A peine la place de circuler.C'est ici, dans cet appartement bourgeois du 16e arrondissement de Paris, que Pierre-Emmanuel Dauzat a installé son bureau. Ici qu'il travaille face à son ordinateur, douze à quatorze heures par jour, à lire, traduire et préfacer les livres des autres et à écrire les siens. Le soir, il n'a qu'à traverser la rue pour rentrer chez lui. "Ma vie sociale est réduite au minimum", reconnaît-il.
A bientôt 50 ans, Pierre-Emmanuel Dauzat est l'un des traducteurs français les plus demandés.[...]
Polyglotte ? Pierre-Emmanuel Dauzat balaie le qualificatif d'un revers de main. Il ne parle aucune des langues qu'il traduit. "Même en anglais, je suis incapable de dire deux mots, assure-t-il. A part le latin et le grec, je n'ai jamais appris aucune langue étrangère. La plupart de mes contrats, je les ai signés sans connaître le moins du monde la langue que j'allais traduire. Il suffit qu'un éditeur me convainque de l'intérêt d'un livre pour que j'accepte de relever le défi. Vous ne pouvez pas imaginer dans quel état de tension je suis quand je me mets à travailler sur un texte auquel je ne comprends rien..."[...]
Sa méthode est toujours la même : allergique aux grammaires, il préfère s'"immerger" dans des dictionnaires et des livres en édition bilingue. Généralement, il ne lit pas à l'avance l'ouvrage qu'il doit traduire : "C'est indispensable pour garder une forme de spontanéité dans la traduction." Seul principe, il commence par traduire la fin : "J'ai une telle angoisse de la mort que je préfère me débarrasser de la fin dès le début", explique-t-il. [...] Ce "besoin vital de (s')exiler dans la langue des autres", il dit l'éprouver depuis toujours. | Iz teksta „Nije sve saznatljivo u životu prevodioca“ Tomasa Videra, Le Monde Knjige, i ništa sem knjiga. Poredjаne na policama. Nagomilane na patosu. Naslagane na svakom, i najmanjem ćošku stola. Natrpane na svim mestima. Jedva da ima mesta za kretanje. Upravo ovde, u ovom buržoaskom stanu u pariskom 16. arondismanu, Pjer-Emanuel Doza je napravio svoju kancelariju. Ovde radi ispred svog računara, dvanaest do četrnaest sati dnevno, čita, prevodi i ispisuje predgovore za tuđe knjige, ali i piše svoje. Uveče samo treba da pređe ulicu da bi se vratio kući. „Moj društveni život je sveden na minimum“, kaže on. Već skoro 50 godina, Pjer-Emanuel Doza jedan je od najtraženijih francuskih prevodilaca.[...] Poliglota? Pjer-Emanuel Doza odmahuje rukom na ovakav opis. On ne govori nijedan od jezika sа kojih prevodi. „Čak ni na engleskom nisam u stanju da sklopim dve reči“, uverava me. Osim latinskog i grčkog, nikada nisam učio nijedan strani jezik. Većinu svojih ugovora potpisao sam ne poznajući ni najmanje svet jezika sa kog sam se spremao da prevodim. Dovoljno je samo da me urednik ubedi za interesovanje za knjigu za koju bih prihvatao izazov. Ne možete ni da zamislite u kakvom sam stanju napetosti kada počnem da radim na tekstu koji ne razumem uopšte...“[...] Njegov metod je uvek isti: alergičan na gramatike, više voli da “uroni“ u rečnike i knjige u dvojezičnim izdanjima. Generalno, on ne čita unapred delo koje treba da prevede: "To je neophodno, kako bi se zadržala spontana forma u prevodu“. Jedini princip koga se drži је taj da počinje da prevodi s kraja: „Imam toliku teskobu od smrti da više volim da se oslobodim kraja na početku“, objašnjava on. [...] Ta „životna potreba da (se) prognam u jezik drugih“, kaže on, oduvek se kod njega osećala. |